Pet naših sugrađana, živih knjiga, odgovaralo i na “neugodne” upite znatiželjnih srednjoškolaca
Izvor i fotografije: dubrovniknet.hr
Kako si “ostao” u kolicima?
Kako ste postali ovisnica?
Zašto nisi abortirala?
Kako postupaš kad netko kaže da su svećenici pedofili? Kada ti je bilo jasno da si homoseksualac? – samo su neka od pitanja koja su srednjoškolci postavili našim sugrađanima, “živim knjigama”.
Edukativno, na momente emotivno, ali nadasve poučno i dobrodošlo – učenici Ekonomsko trgovačke i Pomorsko tehničke škole našli su se “licem u lice” s petero naših sugrađana koji svojim životnim odabirima mogu izazvati, a nerijetko i izazivaju, cijelu buru predrasuda i osuđivanja.
Odlična ideja rođena prije 20 godina u Kopenhagenu provedena je zahvaljujući inicijativi prof. hrvatskog jezika i književnosti Marieli Marković iz Pomorske škole, a kojoj se pridružila kolegica prof. Marija Matana Bazdan sa svojim učenicima iz Ekonomsko trgovačke škole. Dvije kolegice ne spaja samo prosvjetni rad već i pjesništvo. Obje su i pjesnikinje, a ništa drugo poezija nije nego rukopis duše o duši.
Pred početak čitanja “živih knjiga” profesorice su učenicima podijelile “katalog” živih knjiga kako bi odabrali onoga čiju priču žele čuti, a njihov razgovor je bio ograničen na 15 minuta kako bi se što više učenika moglo izmijeniti i porazgovarati o onome što ih je najviše zanimalo. Uzbuđenje nisu krile profesorice, ali ni žive knjige, baš i kao volonteri knjižničari koji su bili zaduženi predstaviti “korice” knjige čiji su sadržaj učenici otkrivali.
Ne sudi knjige po koricama
A na zamišljenim koricama stajali su “naslovi knjiga” koje možete pogledati u nastavku, uz najčešće predrasude koje se vezuju uz ono što predstavljaju.

Onaj tip u kolicima
Predrasude:
„Lijep mladić, baš je tragedija što je u kolicima.“ „Ona je svetica, s njim je iako je on u kolicima.“ „Čuo sam za jednu kliniku u Americi gdje te operiraju i više ti ne trebaju kolica.“
Ovo su samo neke od rečenica koje je svaka osoba s invaliditetom čula bar desetak puta u životu. Najčešće nisu izrečene u lošoj namjeri, no mogu biti izraz neznanja ili nerazumijevanja. Mogu biti plod predrasuda koje se vežu za osobe s invaliditetom, poput one da je čovjek u kolicima nemoćan, da mu je za sve potrebna pomoć, da je njegov život završio s nesrećom koju je doživio, da nema ni ljubavni ni društveni život. S druge strane, osobama s invaliditetom često se nezasluženo dive, svaki njihov uspjeh vrednuju mnogo više nego stvarno zaslužuje, pridaju im osobine koje možda stvarno ne posjeduju (hrabar, pozitivan, inspirativan…).

Neka to radi u svoja četiri zida
Predrasude:
„Meni ne smeta, samo neka mene ne dira“, i „To nije prirodno“, česte su rečenice koje se izgovaraju kada se razgovara o nekome tko je homoseksualac.
Za muške se homoseksualce vezuju predrasude da je feminiziran, „tetkast“, slab, nemoćan i promiskuitetan, a za žene da su ružne, muškobanjaste, „greze“ i da mrze muškarce. Svakako se misli da nešto s njima nije u redu i da je njihova ljubav prema osobi istog spola neprirodna, da je to bolest koja se može izliječiti ili neka pomodnost koja će proći. Mnogi smatraju da su homoseksualci postali preagresivni u traženju svojih prava (gay prideovi) i da ih nitko ne diskriminira, da oni samo pretjeruju i dramatiziraju. Riječ homoseksualac često se izjednačava s riječi pedofil.
S druge strane, pozitivne predrasude su da su homoseksualci uvijek cool, otvoreni, bez predrasuda, tolerantni, moderni, zabavni, odlično se zabavljaju.
O dojmovima će se sigurno pričati još danima, a za nadati se kako će se ovim dvjema školama dogodine pridružiti još škola i još učenika.
Cijeli članak – dubrovniknet.hr